Mislio sam da neću više ništa ojavljivati na ovom Blogu, mislio sam da će se dolaskom leta i UV zračenja ubiti virus. Nažalost, bilo mi je jasno, još kada je tokom zime 2020, dok je na Južnoj hemisferi počeo da besni COVID da neće biti tako, i nije.
No da krenemo, povod za pisanje ovog posta je to što se sutra navršava godinu dana od mog prvog posta ovde i mog dolaska u Beograd kako bi bio sa svojim kćeri i suprugom, bilo je sve nepoznanica, ne nama već celom svetu, a i danas je dobrim delom mnogo toga nepoznato.
Dan 1. - Takođe, danas je i tačno mesec dana od kako sam ja primetio prve simptome - slabo kašljucanje, suvo, jednom u sat-dva. Moja supruga je iste simptome imala dan ranije, bila je to nedelja (ja) 14.februar 2021 godine. Tih dana je u Budvi duvao severac, nosio je sve živo, izlazio sam tog dana u više navrata pa sam smatrao da je kašljucanje posledica tog ledenog vetra i da je samo obična prehlada. Čuvali smo se, nosili maske kad god bi smo ulazili u zatvorene objekte, kontakte sa ljudima svodili na minimum pa nismo mislili da smo "zakačili".
Dan 2. - Sledećeg dana, u ponedeljak 15.februara se kašljucanje pojačalo i učestalo ali i dalje je to izgledalo totalno bezazleno.
Dan 3. - U utorak, 16.feb se kašljucanje dodatno pojačalo pa smo predveče, samoinicijativno, uzeli po jedan hemomicin.
Dan 4. - Sreda, 17 februar, donosimo odluku da idemo u COVID ambulantu, dolazimo oko 13h, kažu za ovu smenu smo zakasnili, dođite posle 2, nisu hteli da prime knjižice, pa smo iskoristili da odemo nazad do stana i da se malo okrepimo, ručamo... Vratili smo se oko 2-pola tri, gužva, ljudi nabijeni, skoro da sede jedan drugom na glavi. Malo smo se izdvojili u stranu i čekali, i čekali, i joooš čekali a ambulanta nije počinjala sa radom. Čekali smo, sestre i dalje nisu htele da uzmu knjižice, stvarala se sve veća gužva, javašluk, ali pacijenti su i dalje strpljivo čekali, nije bilo nikakve galame, osim malo od strane Šampiona. A i to njegovo dizanje je bilo sasvim opravdano, imao je koronu već 10-ak dana, došao je sa temperaturom, žalio se na to što ne pokupe knjižice, da se razmakne gužva, da ljudi mogu da se sklone sa vetra i hladnoće dok ne dođu na red. Sve je bio u pravu, al baš sve, jedino njegov nastup je bio malo "jači" ali opravdan - organizacija COVID ambulente je bila NULA. U jednom trenutku, dok sam sedeo u autu da se malo ugrejem, došla je policija sa maricom, nije mi bilo jasno šta se dešava, mislio sam da su dovezli nekog pacijenta, da pomognu, i ubrzo zatim su otišli. Bližilo se 17h, ambulanta još nije počinjala sa radom, haos, ali ljudi su i dalje strpljivo čekali na vetru i hladnoći, u tišini. U jednom trenutku, supruga je saznala da postoji i druga ambulanta - COVID 2, sa druge strane doma zdravlja, gleda u SUP, prošetah do tamo i videh isto gužvu pa se vratih i rešili da sačekamo ovde, u COVID 1 ambulanti, kod hitne, pored dijalize. Pola sata nakon toga, neko komešanje na ulazu u ambulantu, prepirke sa sestrama i od jednom videh da su vrata ambulante zatvorena. Ubrzo potom, ponovo dolazi policija i kreće da RASTERUJE PACIJENTE - šta se dešava, upitah, rekoše -ambulanta ne radi - pređite u COVID 2 te to i uradismo. Oko 18h konačno uspesmo da uđemo u čekaonicu i malo se ugrejemo, unutra ko u košnici, svi nabijeni jedan do drugog, ali bar smo na toplom. Došao je trenutak i da uđemo kod doktorke na pregled, fina, tiha, ljubazna, obavi pregled i kaže - nema nikakvog nalaza... Pričamo, iznosimo sve činjenice o nama (ušli smo i supruga i ja) i govorimo da smo uzeli hemomicin prethodnog dana i da nemamo više, da bi bilo dobro da preventivno nastavimo i ona se složi, a ja, koji sam inače slabašnog zdravlja, sa slabijim imunitetom i čestim upalama disajnih puteva i krajnika, rekoh da ne bi bilo loše da mi prepiše nešto jače jer se do sada kod mene uvek vrlo brzo pogoršavala klinička slika a imao sam i upale pluća u prethodnih nekoliko godina te meni prepiše pancef. Uz reči, da ne brinemo, da je verovatno samo prehlada, jer je prethodnih dana dilo baš hladno i duvao je jak vetar, za svaki slučaj nam je dala uput da ujutru uradimo PCR test, kaže da ne gubimo vreme i da ne sedimo dalje u čekaonici i čekamo "Brzi test", da na kraju stvarno i ne pokupimo od nekoga virus. A mi, onako kroz šalu, ako ga i nismo imali do sad smo ga već pokupili u ovom haosu, gužvi. Dala mi je i uput da narednih dana snimim pluća ukoliko test bude pozitivan. Odosmo prvo do apoteke da pokupimo lekove i suplemente pa konačno stigosmo kući, bilo je oko 20h. U jednom trenutku, gledam one upute i vidim nešto mi se ne slaže, nešto fali, i uvidim da fale uputi za PCR te se vratih do apoteke da vidim da li su tamo ostali - nisu. Prepešačim rutu koju smo napravili od ambulante do apoteke da proverim da nam nisu ispali usput - ne nađoh ništa. Konačno, uđoh u ambulantu i pitah sestru - ostaju kod nas, mi ih predajemo - reče, laknulo mi je i konačno odoh u stan.
Noć, počinje da drma jeza, možda je bila i prethodnog dana, ne sećam se, merim temperaturu - 34.8, tresem se ko prut, oblačim se dodatno, pokrivam, i konačno malo popusti. Pa opet, i tako celu noć.
Dan 5. - četvrtak 18.februar, rođendan mog pokojnog oca, odlazimo ispred hitne, čekamo sat ispred kontejnera i konačno dolazimo na red te nam sestra uze bris i vratismo se kući.
I tog dana sam imao jezu i nisku temperaturu 34.7, uzimao sam pancef, utopljavao se, čas mi je bilo toplo čas hladno, ceo dan i noć na smenu.
Dan 6. petak, 19.februar, stižu rezultati PCR testa - NEGATIVNI, i supruga i ja. Kreće paranoja, bezbroj pitanja, osuđivanja, preispitivanja, da li smo trebali da idemo u COVID ambulantu, da li smo uopšte imali koronu ili smo je pokupili u toj gužvi u ambilanti i ispred nje, šta dalje... nismo dobro, to je evidentno ali nalazi, da li smo prerano radili test... Donosimo odluku da iako je negativan rezultat odemo u COVID ambulantu, sestra kaže što ste ovde ako ste negativni, idite u običnu ambulantu. Ima smisla, al ipak, ja mislim da sam lažno negativan, tj pozitivan al je poslušasmo i odosmo u regularnu ambulantu.
Tamo gužva, desetak njih već čeka, doktorka radi do 14h, ona ista koja je bila onog dana u COVID ambulanti. Sestra je primila knjižice i rekla da dođemo u 11, odosmo da doručkujemo pa se vratili u 11,05. Uđosmo kod sestre, kaže prozivala nas je, čekajte pa kad vas ubacim. I ne ide, svi ulaze a mi sedimo i čekamo, i čekamo, sedimo sa strane, udaljeni od drugih kako bi ih zaštitili ako smo zarazni, za svaki slučaj. Bliži se 14h a sestra nas još ne proziva, supruga ponovo kod sestre i kaže, doktorka će vas primiti posle pauze, radiće i drugu smenu. Kad je doktirka izašla na pauzu, videla nas i prepoznala pa pitala za rezultat. Kad smo rekli da je negativan al da sumnjamo u verodostojnost testa, pacijenti koji su bili u čekaonici su se uzbunili i uplašili izgleda i napustili čekaonicu. Nakon pauze odosmo kod doktorke, prvo ja pa zatim supruga, obavi pregled i opet kaže na plućima se ne čuje ništa, nema nalaza, obavi još tar testova i reče da je verovatno prehlada. Na moju opasku, ko je moja izabrana doktorka i da uvek krećemo sa agresivnijim tretmanom jer mi se upale šire veoma brzo je odreagovala, ako ona tako uradi onda ćemo i mi jer ona je vrstan lekar. Konačno, uključi mi longacef i još nešto kroz infuziju 2x dnevno, preventive radi. Supruzi je promenila sa hemomicina na pancef.
Odoh do apoteke da kupim lekove koje nisu imali i vratih se da primim infuziju. Uveče drugu dozu. Te večeri i noći sam imao po prvi put povišenu temperaturu 37.2 ili 4 i spustimo je paracetamolom i komovicom. Sledeći dan isto infuzija i jača temp u toku noći - skinuta na isti način a u toku dana je bila jeza...Dan 7. Nedelja 20. februar, pre podne ponovo infuzija, lakše mi je. Dok sam bio na krevetu i primao infuziju, gledam opremu u ambulanti, oskudevaju sa svime, upitah da li im trebaju stalci za infuziju, oni na koje se kače boce, kaže sestra ma sve nam treba, nemamo ništa, sve nam fali, i kreveti i stolovi, sve. Sve smo dali za COVID ambulante. Rekoh joj da imam nešto od stalaka iz jedne klinike koja je zatvorena, ja sam pokupio svašta nešto od gvožđa pa mislim da imam neki stalak, samo da odem do garaže i proverim. Ne znam šta imam i u kakvom je stanju al idem odmah pa se vraćam. U garaži nadjoh dva stalka, jedan koji se montira na krevet i jedan visoki, samostalni. Nadjoh još neka sredstva za čišćenje rana te ponesoh i to. Kad sam se vratio u dom zdravlja, sestra nije mogla da veruje, rekoh ovo sam našao, prljavo je ali ispravno, dajte vašima iz tehničke sližbe da očiste, operu i dezinfikuju pa koristite. Takođe dadoh i kesi sa onim bočicama i rekoh za šta je i da ako im koristi i u roku je da ih takodje dezinfikuju a ako ne da ih bace. Zahvali mi se i ja odoh kući.
Ispričah supruzi za stalke a ona reče: ti si blesav, bolestan juriš da im to nosiš sad, mogao si kad ozdraviš. Ne, rekoh, možda to nekome i spasi život a meni stoji, iskoristio bih ih možda nekada za nešto totalno nebitno, bolje ovako, neka imaju.
U toku dana i noći temperatura mi je varirala, čas niska pa normalna a i visoka, preko 38, skoro 39 ne sećam se tačno, psracetamol ne deluje, komovica takođe. Nakon par sati uzimam duplu dozu paracetamola i spuštam nešto malo temperaturu do oko 37, izdržavam nekako do jutra.
Dan 8. - Ponedeljak 21.februar. Ujutru odosmo u Milmediku, razni vitaminski kokteli i longacef te se temperatura povlači, uveče isto još jedna infuzija sa nalogom da ujutru nastavimo. Tog dana i noći nije bilo neke značajne temperature. Jeza se takođe smirila, ali se teže disalo.
dan 9. - Utorak, 22,februar ujutru donosimo odluku da odemo do Bara da se snime pluća, urade krvne analize i svraćamo kod Dr. u Sutomore, naše prijateljice. Daje mi infuziju sa svim i svačim i aminofilin nakon čega konačno dolazim malo do daha. Predlaže, iako još nema snimak pluća da se spremim za bolnicu i daje mi uput za Bar. Vraćamo se u Budvu i uveče ponovo u Milmediku na infuziju. Opšte stanje mi je bilo već poljuljano, teško disanje, temperatura, jeza, kratak dah... Loše, jednom rečju. Mislio sam da ću samo da primim već prepisanu terapiju pa je supruga ušla kod doktora samo ds potvrdi terapiju ali je on rekao da uđem i da me ponovo pregleda. Pregleda, aaa, saturacija ti je opala na 90 al bice to u redu, sad ćeš infuziju i prikačićemo te malo na kiseonik i biće to sve u redu... Ali nije bilo, infuzija ok, ali kiseonik - sprdnja, aparat koji iz spolnjeg vazduha kompresorom i filterima malo poboljsava vazduh i to je kao to.. Dize mi kao saturaciju na 92 i kao vidimo se sutra na terapiji. Uradio sam i brzi test - POZITIVAN, Sa sestrom pričamo i tražimo njeno mišljenje, kaže idite u bolnicu te je i poslušasmo. Prošlo 8 sati, policijski od 9, ko da me vozi, i supruga je već načeta, umorna, koga zvati a da ne izlažem riziku zaraze i pozovem prijatelja koji je nedavno preležao, najavimo u sup odlazak u bolnicu. Spremamo se i stižemo u bolnicu, na prijemu Dr. pregleda snimak, presluša pluća, premeri saturaciju - nije ništa strašno, bolje bi bilo, po mene psihički, da budem kod kuće još 3-4 dana jer u sobama je haos, jeka, kuknjava pa i umiranje, kaže da ne preživljavam to. A ako hoćemo primiće me, gužva je ali nikog nisu vratili, nisam još za bolnicu ali ako baš hoću ostaviće me kaži. I ajd poslušasmo ga i vratimo se. U povtatku nas zaustavlja policija, gde ste, sta ste, dozvola... I nastavimo do Budve. Branko napravi krug malim bulevarom kako bi mi stao tačno na ulaz u zgradu a na semaforu policajac sprema se da ga zaudtavi. Branko da stane da izadjem ja mu govorim vozi do njega i naravno zsustavlja. Gde ste sta ste... Iz Bara iz bolnice - odkud ovuda... Poče da maltretira... I supruga pukne, hoćeš sve nalaze, drekne, neka neka ne treba, te konačno izađosmo i odosmo u stan.
Коментари
Постави коментар